Planina koja je hranila mnoge

Na južnom Velebitu susretale su se stočarske tradicije iz svih smjerova — s primorske obale, iz Like, Ravnih kotara i Bukovice.

S obale dolazili su Primorci i Podgorci. Do ljetnih stanova u nadgorju stizali su postupno, odmarajući stada na usputnim mjestima u podgorju — kamenitoj padini koja je bila i dom i put. Na planini su ostajali tri do pet mjeseci. Kućanstvo je vodila žena, obrađivala se zemlja, a život je bio usidren uz more i uz planinu istovremeno.

Uz njih su na iste pašnjake dolazili i stočari iz Like, Ravnih kotara i Bukovice, svaki sa svojim potrebama. Ličani su bili ponajprije zemljoradnici — stoku su dizali na planinu da bi zaštitili usjeve dok dozrijevaju. Bukovičani su pak živjeli isključivo od stočarstva, bez obradive zemlje. Predvodio ih je strugovođa, muški predvodnik stada i cijele putujuće zajednice, koji je odlučivao o putu, tempu i organizaciji cijelog pohoda.

Velebit na raskrižju dviju europskih stočarskih tradicija

Na Velebitu su se susrela dva europska stočarska modela koji su se razvijali neovisno jedan o drugom.

Postupnu selidbu Primoraca i Podgoraca, s glavnom ulogom žene na planinskom stanu, Vitomir Belaj dovodi u vezu s tradicijom liburnskog plemena koje je obitavalo na tom području i uz koje se veže matrijarhat. Prema Tomi Vinšćaku, taj model ima paralele u alpskoj tradiciji sezonskih stanova.

Sezonska kretanja stočara iz unutrašnjosti (Lika, Bukovica, Ravni Kotari) — dugim putovima između ljetnih i zimskih pašnjaka — pripadaju transhumantnom stočarstvu, staroj balkanskoj tradiciji poznatoj i na Pirenejima, Apeninima, Karpatima, Kavkazu i u Škotskoj, gdje se mjestimice održala do danas.

Kraj jednog načina života

Osamdesetih godina 20. stoljeća pa sve do početka Domovinskog rata 1991. na ljetne stanove južnog Velebita još je izlazilo dvadesetak obitelji iz podgorskih sela — Lukovo Šugarje, Kruščica, Poljci, Šibuljina, Seline, Jesenice i drugih. Iz Bukovice su dolazile četiri obitelji: Jurjevići, Brevulji i Vukići iz Kruševa te Ležaje iz sela Ležaje kraj Zelengrada.

Do danas je taj način života gotovo posve iščeznuo. Ostali su pašnjaci koji zarastaju, stanovi čije se kamenje polako vraća planini i putovi kojima kroče planinari i znatiželjni putnici.