Počivala duše
Mirila
Što su mirila
Vjerovanja pod Velebitom
Obred mirenja
Gradnja i oblik mirila
Simboli i natpisi na mirilima
Povijest mirila
Karta mirila
Mali rječnik mirila
Posjet
Planirajte posjet
Etno kuća Marasović
Mirila u NP Paklenica
Poučna staza Starigrad
Poučna staza Ljubotić
Interaktivna karta
Često postavljena pitanja
Doživljaji
Istraživanja
Povijest istraživanja
Istraživači
Upoznajte kazivače
Znanstveni radovi
Video
Literatura
O muzeju
O nama
Zaštita kulturnog dobra RH
Mirila u europskoj baštini
Suvremene interpretacije
Iz medija
Kontakt
Ljudi planine
Dan u životu pastira
Pastirski krug života
Planina kakvu su oblikovali pastiri
Na granici poznatog i nepoznatog
Velebit u eu. pastirskom svijetu
Vremenska lenta
Kviz
Povijest mirila još uvijek nije u potpunosti razjašnjena. Iako njihova simbolika i vjerovanja upućuju na starije korijene, danas sačuvana mirila i njihovi natpisi potvrđuju da su se gradila osobito na primorskoj strani Velebita, uz putove koji su povezivali planinske stanove s naseljima na moru, od 17. stoljeća pa sve do sredine 20. stoljeća.
Prema natpisima uklesanima na kamenim pločama, većina mirila može se datirati od početka 19. do sredine 20. stoljeća. Međutim, njihova kulturna povijest vjerojatno je starija, jer mnoga mirila nemaju natpise nego samo simboličke prikaze. Zbog stočarskih kretanja i migracija stanovništva tijekom povijesti, nije isključeno da je običaj postojao i ranije — prije nego što su se počeli pojavljivati pisani zapisi na kamenu.
Na čitavom prostoru Velebita susrećemo nazive: mirila, mirilišta, namirilišta, počivala, počivališta. Do danas najočuvanija mirila nalazimo na prostoru južnog Velebita — osobito na području Tribnja, Starigrada-Paklenice, Selina i Modriča — gdje su ostala u uporabi i do 70-ih godina 20. stoljeća. Zahvaljujući kontinuitetu stočarskog života, ovaj se običaj ondje održao dulje nego u nekim drugim krajevima, gdje su materijalni tragovi nestali, a sjećanje je ostalo sačuvano tek u toponimima — nazivima mjesta Mirila, Mirilišta ili Namirline.
Sredinom 20. stoljeća dolazi do nagle promjene načina života. Stanovnici postupno napuštaju planinske stanove i stočarstvo te se trajno naseljavaju u priobalnim mjestima. Razvojem turizma i novim gospodarskim prilikama prekida se svakodnevni odnos s planinom — prostorom u kojem su mirila imala svoju ulogu.
Istodobno se mijenja i odnos prema pokopu. Grob na groblju u naselju postaje središnje mjesto sjećanja, a običaj mirenja postupno prestaje. Od 1960-ih godina grade se nove, pojedinačne grobnice, čime se napušta ranija praksa rodovskih grobova i mirila. Nova mirila više se ne podižu. Postojeća ostaju uz planinske putove — kao kameni tragovi jednog načina života koji je nestao.