Mjera tijela, mir duše

Prema predaji, mirenje je imalo dvostruko značenje. Na mjestu mirila uzimala se mjera tijela pokojnika, ali se istodobno namirivala i njegova duša. Vjerovalo se da se upravo ondje duša odvaja od tijela i smiruje — umjesto lutanja prostorom, ostaje na svom mjestu.

U usmenoj predaji mirilo se opisuje kao prebivalište duše — mjesto na kojem se duša zadovolji i pronađe mir. Ako bi se tijelo položilo na pogrešno mjesto, govorilo se, duša bi se mogla odvojiti prerano i vratiti među žive. Mirenje je zato bilo čin uspostavljanja reda i ravnoteže: mira između pokojnika i zajednice koja ga ispraća.

Put niz planinu

Kada bi u planinskom stanu ili zaselku umro član roda, njegovo se tijelo nosilo prema groblju uz crkvu u podnožju planine. Umotano u platno i pričvršćeno užetom na drvena nosila, prenosili su ga muškarci iz roda, izmjenjujući se na dugom i strmom putu niz velebitske padine.

Na pola puta do groblja nalazilo se rodovsko mirilište — počivalište duša. Ondje je povorka prvi put zastajala. Tijelo se polagalo na tlo i obavljao se obred mirenja. Prema predaji, tijelo se nije smjelo spuštati prije dolaska na mirilo. U protivnom, duša bi se mogla odvojiti na pogrešnom mjestu i lutati. Nenamirena, mogla bi se vratiti svom ognjištu, remeteći mir koji je obred mirenja trebao uspostaviti.
Podizanjem mirila potomci su podizali svojevrsnu zadužbinu. U tom je smislu mirilo simbolično uspostavljalo mir i mrtvima i živima.

Obred i odvajanje duše

Na mirilu se tijelo pokojnika polagalo na tlo kako bi se uzela njegova mira — stvarna mjera dužine tijela, po kojoj je mirilo dobilo naziv. Uz glavu se postavljala kamena uzglavnica, a uz noge podnožnica, čime se označavalo mjesto njegova počinka.

Prema vjerovanju, upravo se ovdje duša odvajala od tijela i ostajala na mirilu, u „vičnoj vezi sa suncen”.

Na uzglavnici su se potom klesali simboli, natpisi i osobni znakovi. Smatralo se da oni duši pomažu prepoznati svoje mirilo i na njemu pronaći spokoj.

Pokop tijela

Nakon obreda mirenja povorka bi nastavila put do groblja uz crkvu u podnožju planine, gdje se pokapalo tijelo. U ranijim razdobljima pokopi su se često obavljali u zajedničkim grobnicama, osobito u manjim i siromašnijim zajednicama. 

Mirilo kao mjesto sjećanja

Na području južnog Velebita mirilo se podizalo za svakog pokojnika posebno. Za razliku od groba, koji je pripadao tijelu, mirilo je, prema vjerovanju, bilo sveto mjesto gdje počiva njegova duša. Mirila su se posjećivala, uz njih se zastajalo i molilo. Na taj je način zajednica čuvala identitet pokojnika i održavala trajnu vezu između svojih živih i mrtvih.

Na takvu je praksu utjecao i način života velebitskih pastira. Velik dio godine provodili su na planini, krećući se putovima uz koje su se mirila nalazila. Ona su bila dio njihova svakodnevnog prostora — bliža i prisutnija od groblja u naseljima podno planine.