Pogrebni običaji vezani uz mirila ili počivala upisani su 27. prosinca 2007. godine na popis nematerijalne kulturne baštine Republike Hrvatske, nakon višegodišnjeg truda i zalaganja pojedinaca koji su evidentirali lokalitete i upozoravali na njihovo uništavanje.

Prof. Mirjana Trošelj, mještanka Starigrada-Paklenice, od sedamdesetih je godina 20. stoljeća sustavno istraživala mirila na južnom Velebitu — bilježeći lokalitete, predajne priče, ornamentalne prikaze i ikonografske motive na području od Barić Drage do Modriča. Dr. Aleksandra Faber, arheologinja s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, surađivala je na istraživanju velebitske kulturne baštine i zalagala se za zaštitu mirila i tradicijske kamene gradnje Velebita. Šime Gazić, mještanin Ljubotića, bio je jedan od prvih koji je skrenuo pozornost na stanje lokaliteta te aktivno sudjelovao u njihovu očuvanju i prezentiranju javnosti.

Godine 2006. uključivanjem Konzervatorskog odjela u Zadru, Ministarstva kulture i Turističke zajednice općine Starigrad, mirila su dobila status preventivno zaštićenog kulturnog dobra, a godinu dana poslije i formalni status nematerijalne kulturne baštine.

Zaštita obuhvaća osiguranje dostupnosti javnosti, poticanje zajednice na prepoznavanje vlastite baštine, prijenos znanja u izvornim sredinama, multidisciplinarna istraživanja te sprječavanje nestajanja i uništenja. Ipak, zaštita u praksi nije uvijek bila učinkovita — pri probijanju trase plinovoda prema Zadru kroz područje Bukovice uništeni su neki lokaliteti. Iskustvo pokazuje da je zaštita najučinkovitija ondje gdje su mirila turistički prezentirana i prepoznata na lokalnoj i nacionalnoj razini.

Sami lokaliteti mirila u većini slučajeva još nemaju pojedinačan status zaštite, ponajprije zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa i potrebe za preciznom evidencijom prostora.

Posjetitelji imaju važnu ulogu u očuvanju mirila. Preporučuje se pristupati s pažnjom i poštovanjem, bez narušavanja prostora.