Svakodnevni život na planinskim stanovima Podgorja nije u potpunosti dokumentiran pisanim izvorima. Ono što znamo dolazi iz rijetkih putopisnih zapisa, etnoloških istraživanja i usmene predaje. Slika jednog pastirskog dana stoga je djelomično rekonstrukcija — utemeljena na dostupnim svjedočanstvima, ali i na analogijama sa sličnim pastirskim zajednicama.

Jutro na planini

Planina se budi rano. Prije izlaska sunca, dok je trava još mokra od rose i magla leži po udolinama, počinjao je prvi posao: mužnja ovaca i koza. Zvukovi životinja, hladan zrak, ponekad bura s mora — to je bila jutarnja stvarnost planinskog stana.

Brinulo se o hrani, vodi i drvu. Sve je dolazilo iz prirode ili se donosilo na leđima — nije bilo dućana, nije bilo prečice. Planina je davala travu, vodu i zaklon. Sve ostalo trebalo je zaraditi, sačuvati ili donijeti izdaleka.

Dan sa stadom

Veći dio dana provodio se na otvorenom uz stado. Na planini su boravili muškarci i žene — a prema kazivanjima lokalnih stanovnika, i žene i djevojke čuvale su stado.

Ispaša nije bila nasumična — temeljila se na poznavanju terena, trave i vode, a kretanje se odvijalo kružno kako bi se pašnjaci mogli obnoviti.

Večer uz ognjište

S padom sunca stado se vraćalo u torove, ograđeni prostor od suhozida. Na otvorenom ognjištu pripremala se jednostavna hrana — kruh pečen pod pekom, grah, ono što je bilo pri ruci. Uz malo posuđa i skromnih namirnica, večera je bila jednostavna koliko i sve ostalo na planini.

Ognjište je bilo središte života. U njegovu svjetlu dijelili su se obroci, prepričavao dan i prenosile priče. U ritmu vatre, tišine i razgovora, planina se smirivala.

Noć u tišini planine

Noć nije donosila potpuni odmor. Stado je trebalo čuvati — vukovi nisu mirovali. Podgorski psi nisu bili veliki, jer velik pas zahtijeva obilnu ishranu koju Podgorci nisu mogli osigurati. Branili su se drugačije — hajkanjem, vikom i trubljikama – golemim cijevima od lipovog drveta čiji je prodoran glas noću odzvanjao planinom i tjerao predatore od torova.